"Living teatar je izvodio Antigonu tokom dvadeset godina u šesnaest zemalja - i gdegod smo je igrali izgledalo je da je predstava postala simbol borbe tog trenutka i na tom mestu - u Irskoj koja je krvarila, u Frankovoj Španiji, u Poljskoj mesec dana pre nego što je u Pragu tajno proglašeno ratno stanje - komad na neobičan način komunicira sa svakom borbom za slobodu, kroz borbu za ličnu slobodu koju Antigona zahteva za sebe. "( Džudit Malina)
"Mit o Antigoni izazvao je najrazličitija tumačenja u moderno doba, sva vezana za koncepcije antičke demokratije, identitet građanina, i njegov etički odnos prema vlasti. Drugim rečima, ako je Edipov mit ostao zarobljen u psihoanalizi posle Frojda, mit o Antigoni postao je politički mit po definiciji."( Svetlana Slapšak)
Antigonskim motivom od Sofokla (oko 442 p.n.e) , koji izvire iz tebanskog kompleksa mitova o nesrećnom kralju Edipu i prokletsvu njegovog roda, do današnjih dana bavili su se mnogi značajni evropski književnici kao što su Holderlin, Kokto, Anuj, Breht, Smole, Glovacki...I priča Opalo lišće G.G.Markesa remininscencija je na Antigoninu dilemu. Borba pojedinca sa poretkom i prebražaj mita od antičkog doba do danas eskaliraju do modernih političkih konotacija (naročito kod Brehta) pokazujući lik - princip Kreonta prepoznatljivim u svakom vremenu i prostoru. U današnjem vremenu apsurda i groteske orvelovske stvarnosti koje ironiju nepisanog zakona dovodi do krajnjih granica ne postavlja se pitanje uzaludnosti žrtve ni njene tragičke krivice koja je gotovo bez konkretnog sagrešenja, već ovaj bljesak čovekove volje sam je sebi svrha. Antigonino NE dobija kosmičke dimenzije. Ona je tu da kaže NE i da umre. (Molina Udovički)
|